Nazovite nas: +385 1 6542 855
Puknuće (ruptura) ahilove tetive

Puknuće (ruptura) ahilove tetive

Ahilova tetiva je najjača, najveća i najsnažnija tetiva u čovjekovom tijelu. Ime je dobila po grčkom junaku Ahilu, kralju Mirmidonaca, a čini završni dio troglavog mišića potkoljenice (lat. m. triceps surrae) i hvata se na donju polovicu stražnje strane petne kosti. Duga je pet do šest centimetara, a široka pet to šest milimetara.

Puknuće Ahilove tetive najčešće je posljedica djelovanja neizravne sile koje je povezana s neobično jakom kontrakcijom mišića triceps surae. Puknuće je povezano i s naglim pokretom stopala prema gore, koje je prethodno bilo maksimalno svinuto prema dolje (prilikom skoka), ili pak zbog nagle, neočekivane kretnje stopala prema gore, koje nastaje kada se npr. čovjek posklizne na stepenišu ili prilikom pada u rupu na cesti/sportskom terenu. U više od tri četvrtine slučajeva puknuće tetive nastaje pri skoku, doskoku, okretu, ili pak zbog iznenadnog ubrzanja prilikom trčanja. Tek u manje od 10% slučajeva puknuće Ahilove tetive uzrokovano je primjenom direktne sile na tetivu, a također u 10% slučajeva nije vezano uz sportsku aktivnost.

Najrizičnija skupina su muškarci u dobi između 30 i 40 godina, rekrativci koji nakon sjedećeg posla vikendom ili tijekom tjedna odlaze na svoju rekreaciju i sport (nogomet, tenis, rukomet, trčanje). Ruptura Ahilove tetive 9x je učestalija kod muškaraca nego li u žena, a velika popularnost bavljenja rekreativnim sportom u posljednje vrijeme je rezultiralo povećanim brojem nastanka navedene ozljede.

Simptomi

Postoje različiti simptomi puknuća Ahilove tetive, koji primarno ovise o stupnju i težini puknuća. Vodeći simptom je nagla bol u području tetive koji je povezan s praskom, zvukom udarca biča, odnosno sportaš / rekreativac često navodi da je imao osjećaj kao da je dobio udarac tvrdim predmetom po tetivi. Iznenadna bol se može javiti i u donjem dijelu stupala te stražnjem dijelu gležnja koja može biti praćena hematomom (masnicom), oteklinom iznad pete te udubljenjem iznad petne kosti. Nakon ozljede bolesnik otežano hoda, tj. šepa, više ne može potrčati, savijati stopalo prema dolje, ne može se stopalom odguravati od podloge, a uz naglu bol, vodeći simptom je nemogućnost hodanja po nožnim prstima.

Samopomoć

Do odlaska liječniku samopomoć treba biti usmjerena na smirivanje boli dobro poznatim i opisanim postupkom RICE-a (engl. R: rest – odmor; I: ice – led, hlađenje; C: compression – kompresija; E: elevation – elevacija, podizanje). Obavezno je potrebno primijeniti hlađenje ledom na bolno mjesto tijekom deset do petnaest minuta, što treba ponavljati nekoliko puta tijekom dana, ne savjetuje se više od pet do šest puta, a nogu treba postaviti u povišeni položaj te zamotati elastičnim zavojem. Uzeti medikamentnu terapiju nesteroidnih protuupalnih lijekova u maksimalnoj dnevnoj dozi u obliku tableta, kapsula, čepića ili injekcija.

Dijagnostika

Dijagnoza puknuća Ahilove tetive postavlja se relativno lagano kliničkim i ultrazvučnim pregledom. Pri kliničkom pregledu, od najveće pomoći jest tzv. Thompsonov test koji se izvodi u potrbušnom položaju bolesnika, s ispruženim koljenima, a stopala mu slobodno vise preko ruba stola za pregled. Liječnik rukom obuhvaća potkoljenicu na mjestu najvećeg izbočenja muskulature. Kada tu muskulaturu stisne, u zdrave se osobe stopalo savija prema dolje, no ako je došlo do puknuća Ahilove tetive stopalo ostaje mirno i ne pokreće se.

achillotrain_product_8001-566x566

Liječenje

Liječenje puknuća Ahilove tetive može biti operacijsko i neoperacijsko. Danas se daleko češće koristi operacijsko liječenje s jednom od brojnih opisanih kirurških metoda. Nakon operacije potrebna je imobilizacija, najčešće jednom od specijaliziranih ortoza, a rjeđe sadrenom čizmom (gipsom) u trajanju od 6-8 tjedana. Nekada je neoperacijsko liječenje uključivalo imobilizaciju u trajanju od 12 tjedana, dok se danas provodi tzv. funkcionalno neoperacijsko liječenje. Osnovi uvjet za takovo liječenje je da se prekinuti krajevi tetive spajaju u trenutku savijanja stopala prema dolje za cca 20-tak stupnjeva, što se kontrolira pomoću dijagnostičkog ultrazvuka. Tada se vrlo kratko stavlja sadrena imobilizacija, koja se brzo zamijeni specijalnom ortozom tijekom osam do deset tjedana kada se može započeti već i s provođenjem fizikalne terapije. Fizikalna terapija provodi se naravno i nakon operacijskog liječenja te uključuje razne pasivne i aktivne fizioterapijske procedure (ES hipotrofične muskulature, krioterapija, magnetoterapija, laser, elektroanalgezija, terapijski UZV – u kasnijem terapijskom tijeku, čitav niz kineziterapijskih vježbi – postupno istezanje, stabilizacija, propriocepcija, biofeedback trening, snaženje muskulature, vježbe u bazenu, plivanje) uz postupno povećavanje opterećenja noge i izbjegavanje stajanja na prstima u početku fizioterapijskog liječenja.

Povratak sportskim aktivnostima uglavnom se očekuje nakon 6 do 9 mjeseci od ozljede odnosno operacije. Stoga je prevencija nastanka ozljede ključan faktor koji mora biti sastavni dio svake sportske aktivnosti, a to je dostatno zagrijavanje i istezanje muskulature prije sporta te istezanja muskulature nakon sporta. Cjelokupni sustav za kretanje treba adekvatno i dostatno pripremiti za razne sportske aktivnosti jer jedino pravilnim pristupom sportu sačuvat ćemo naše kosti, zglobove, mišiće i tetive od učestalijih ozljeda i oštećenja.

dr.sc. Sanda Dubravčić-Šimunjak, prim.dr.med.

Odgovorite